Parts of my unfinished novel: /serbian/

hey I'd promised that I will publish some parts of my unfinished novel so here it is ,..sorry it's on Serbian for now...it is an interesting story about how do I get the story of it...actually one night I had a dream, and the dream began like this:

P I S M O



Sivi, jesenji vetar sa Karpata, žuri kroz pustaru obasjanu mesečinom i zvezdanim nebom. Utihnuli život ceka da se rodi uz prve kapi rose, koja u zoru gasi žedj nekoj usamljenoj srni.
Zversku tišinu prekida ponekad, samo zvuk drhtanja drveca od naleta ledenog vetra. Na istoku se nagomilavaju oblaci.
Samo u jednoj brvnari se vidi svetlo iza šalona. U prostranoj i toplo uređenoj sobi sa kaminom, za pisaćim stolom ,sedi mlad , krupan,, crnokos mladic. Sve u njegovoj spoljašnosti daje utisak mlade osobe, osobe ispunjene životnim radostima.
Sve, sem skoro prozirnih, ledenih ociju.
Olovka, koja zajedno sa rukom , nervozno drhti, ipak revnosno ispisuje slova i reči koja svima nama dragi čitaoče deluju tako daleko, baš kao i ova pustara, gde naš junak u dedinoj lovačkoj brvnari, ispisuje pismo, upućeno ko zna kome…

“Čini mi se da je ovo poslednja oaza divljine, poslednji kutak na planeti gde
mogu da imam slobodu; da je ovaj vetar meni nekako pitom, a pesak zauzdan travom- plodan. Ovde, u Pustari, sam nešto neopisivo, nešto sasvim drugo. Nešto što nisam milionskom gradu…Ili samo umišljam?
Više ni ne znam šta je stvarnost, a šta je iluzija…Ali čemu ovaj produžetak agonije?

Žao mi je što nikada nisam doveo ovde, iako sam ti to obećavao.Gubim razum ako ga već nisam izgubio. Voleo bih da si pored mene, da ležimo na krznenoj prostirci ispred kamina i ćutimo, samo ćutimo prokleto dugo, I uživamo u plamičku sreće, dok god on traje, I svako veče ga iznova palimo. Prokleti smo!
Bilo bi bolje da mogu da zaboravim, da ne osećam ovoliku bol , da više ne osećam. Želeo bih da moja ljubav prema tebi utihne, da može da ispari poput rose na jutarnjem suncu.
Želeo bih da je ovo srce pusto poput moje unistene duse koja urliče u ovoj pustari mog zivota.
U mom srcu će uvek biti kutak, koji ću čuvati samo za tebe, makar se više i ne videli, ma gde bio...Mali deo duše će te uvek voleti, bez obzira na sve ; uvek će maštati o zajedničkoj sreći…gubim se sve više…


and the other part I will reveal is on the first look totally not connected with it...

Lepota vol 1


Egipat,19. vek p.n.e.,Amenemhet-it-tavi( prestonica Srednjeg Carstva)


Princeza Nari umrla je u 31. godini. Bila je prvorođeno dete Egipatskog Faraona.Njen ,po današnjim merilima, kratak život, bio je ispunjen lepotom i uživanjem,gracioznošću građevina XII dinastije, u vreme Srednjeg Carstva.
Bila je obasuta božanskim tretmanom od strane svih podanika, ali i Visokih Sveštenika, oca-Faraona i brata, a najviše pažnje poklanjala joj je majka. I sve to, samo zbog ’’plave’’ krvi i neobične lepote. Nije bila gorda, ali takav tretman joj je prijao,šta više, bila je ponosna na svoje ’’očigledno’’ božansko poreklo.
Kao i većina pripadnika najviše klase, provodila je mnogo vremena u ulepšavanju i negovanju već prelepe spoljašnosti. Robinje su joj svako jutro satima slikale zlatnom, crnom,plavom i mnogim drugim bojama u zavisnosti od prilike, po telu, svakog jutra bi stavljala novu crnu periku ukrašenu zlatom na dostojanstveno, obrijanu glavu...Imala je prelepu odeću, tako vazdušastu i nežnu, laku: savim odgovarajuću uz njen neovozemaljski hod i život. Poput gazele ili duha, u zavisnosti od raspoloženja, je prolazila kroz ogromne hipostilne dvorane.
Svi su joj se divili , a ona je ponosno gledala u daljine, nepoznate običnim smrtnicima .Dizali su je u visine, obožavali je. Bila je zaista poput boginje, spuštene u pustinju iz raskošnog, vodom prebogatog, raja. Njena zaštitnica beše Izida, a njene oči, tamne i oivičene crnim ugljenom, imale su neverovatnu dubinu...
Ali, ipak njen život je bar iz današnje perspective, bio prilično monoton.Ona je uživala u životu. Umrla je od trovanja organizma zbog prevelike upotrebe zlata, ugljena i ostalih nezdravih boja u prahu, kao i većina egipatskih princeza i prinčeva. Sahranjena je takođe poput svih njih.Umrla je zbog lepote, ne žaleći ni sekund.

so this is it, I will translate soon: )it is hard to write the whole novel, specially when you already know everything, and I must say that is the strangest thing that happened to me...and I don't know why this story shows up in my dream...My opinion is that objectives of the story are love, faith, regrets, bravery and cowardness, fundhementhal fealings and the present and future of people on earth and all the confusion life brings...I hope I will finish it this year :)

My celebrity look alikes...wow disaster

The other side of the looking glass

What's on the Other Side
of the Looking Glass?
by Lawrence Gold
Before you take a running leap at your mirror . . .
Just where is the other side of the looking glass?
You may be familiar with Lewis Carroll's classic, "Alice's Adventures in Wonderland -- or -- Through the Looking Glass".
Kind of had a dreamlike quality, didn't it? That's a hint.
We grew up in a culture where far more attention is placed upon image than upon our own experience, and more upon how things look than upon how they feel. Even our feelings about things are largely governed by whether we believe others will approve of them. No? Just look at advertising; look at the notion of "political correctness".
Where are we taught to attend directly to our own experience or to originate our own values?
Certainly not in school, where we are taught to validate and to perpetuate the feelings and observations of others.
The mirror -- or "looking glass" -- is a symbol of that way of life -- the concern with outward appearances, with how we look. The odd thing is, in the mirror, everything is seen in reverse, and everything appears to be where it is not -- "over there".
What is being reflected is not "over there"; it is "over here". The other side of the looking glass is not behind it; it is in front of it, the one place we never look.
Introspection is gazing into the other side of the looking glass. It looks at the place of dreams and of perception. The other side of the looking glass is where "you", the reader, are, as you experience yourself to be -- though not as others see you. Just to be clearer, it is not where I, the writer am, as seen by you; it is where I am, where known by me, myself, as "I".
Question: From what point of view do you view that "inner" you?
Oddly, it's from the same point of view that you view the world. It faces inward; it faces outward. It faces ... but it can never be faced and is never seen.
It is our source -- or ... ourselves as source.